Posljednji

Roman, izdanje 2016, 2017, 2020

.....Muka se nadvila nad vjerujući hrvatski narod. Stoljećima nije imao države, pa ju je dobio i onda su se počele događati teške stvari. Nasrnuli su na nju s raznih strana.....

Roman POSLJEDNJI je napisan dobrim hrvatskim književnim jezikom, laganim stilom, vještim perom a o njemu su rekli i slijedeće:

„(...) Martinac se odlikuje osobom koja jako pozna problematiku o kojoj piše s povijesne, zemljopisne, političke, ljudske i emotivne strane. Njezino pismo je plod istine koja treba današnjem čitatelju poput kapi ljetne kiše suhoj i ispucaloj zemlji. Njezin stil pisanja je jednostavan, kratkih dijaloga. Rečenice su jasne i tečne s puno dijaloga među ljudima koji svuda oko sebe vide smrt i mržnju, a u mislima volju za životom da to sve pobijede i dođu živi kući. Ima izvanrednu moć proboja u ljudske duše za kojima traga po Hercegovini, Bosni, Slavoniji, Njemačkoj, Kanadi, SAD-u, Austriji, Novom Zelandu; po literaturi i katastru. Spremna je poći na kraj svijeta provjeriti činjenicu i upisati je u svoju bilježnicu i uklopiti u roman. Kod nje nema fikcije, pretpostavki, sumnje, izmišljenih likova i zbivanja; kod nje postoji samo gola istina o stradanju hrvatskog čovjeka 1945. i godina koje slijede. Autorica romana puno će toga ponuditi u svom romanu 'Posljednji' znanstvenicima humanističkih katedri širom svijeta, a poznajući dobro povijesne prilike 1945., kako na prostoru Hercegovine tako i diljem Europe i šire, neće ostaviti ravnodušne ni filmske ni dramske redatelje koji će se dobro pozabaviti njezinim romanom (...).” napisao je Marinan Mandić, povjesničar, književnik i umirovljeni pukovnik

„(...) Radnja i ovoga romana je stvarna baš poput one iz Anitina prethodnog romana 'Medaljon'. Vrlo brzo ćemo primijetiti da u središtu radnje nisu neki glavni junaci, već zapravo sama ta radnja. Muka se nadvila nad vjerujući hrvatski narod. Stoljećima nije imao države, pa ju je dobio i onda su se počele događati teške stvari. Nasrnuli su na nju s raznih strana. Ona se branila kako je znala i mogla. Sudarili se snovi i stvarnost. Tko je jači? Možemo i trebamo tu nit slijediti kroz čitav ovaj roman. Ona nam zapravo objašnjava što je progonjene održavalo kad se na njih sručilo ratno zlo. Očito Anitu Martinac pri sastavljanju ovoga djela nije vodila namisao književnog uspjeha podsvaku cijenu. Ako se dogodi, bit će dobrodošao, a ako ne, važno je da su ovi događaji ostali zabilježeni. Spisateljici su ih prenijeli živi svjedoci. Oni nisu za razbibrigu, oni su za učenje na njihovu iskustvu. Nitko tko ovo pročita ne će ostati ravnodušan. Shvatit će da nismo na ovoj zemlji zombiji u vlasti zloga, već slobodna ljudska bića u slobodi svoga Boga. Anita Martinac znala je to znalački pretočiti na papir. Sebi je podarila još jedan odličan uradak na temu Drugog svjetskog rata i poraća, a nama djelo koje se isplati čitati i preporučiti drugima (...). ” napisao je Miljenko Stojić, književnik, novinar i franjevac.

„(...) Kao što je u romanu "Medaljon", zahvaljujući obrazovanju, pristupu ali iskustvu, autorica vrlo studiozno i stručno obradila metodologiju djelovanja OZNA-e, KNOJA i ostalih represivnih partijskih tijela u poratnom razdoblju, u romanu "Posljednji" na sličan je način raskrinkala metodologiju masovnih partizanskih zločina  u Bleiburškoj tragediji i križnim putevima koji su nakon toga uslijedili.  Osobno sam sklon stavu da je upravo to raskrinkavanje metodologije masovne i brutalne primjene zločina u političke svrhe, uz zabilježene i detaljno opisane tragedije kroz koju su prošle žrtve, ključna vrijednost ovog romana.  Upravo to pokazuje jasnu razliku između žrtve i zločinca i  prokazuje jedan totalitarni sustav da krajnjih granica.

Naravno, nije ovo i jedina vrijednost romana "Posljednji"!

Uz vrlo snažne i dojmljive opise prostora na kojima se radnja događa, čemu je autorica i inače sklona, svakako je važno ukazati na dijaloge pisane  jezikom koji se do nedavno govorio na prostoru između Čabulje i Mostarskog blata. Međutim, taj je jezik, kojeg su određeni krugovi sedamdesetih i osamdesetih godina etiketirali "seljačkim", zbog različitih natruha i utjecaja masovnih medija skoro izumro i danas ga je prava rijetkost čuti. Stoga, roman "Posljednji" u sebi svakako sadržava i elemente očuvanja hrvatske kulturne baštine i identiteta ljudi s ovih prostora. (...)“ napisao je Ivan Zlopaša, umirovljeni časnik i publicist

„(...) U  rijetke, hrabre i iznimne pojedince sigurno spada i mostarska književnica Anita Martinac, koja sad već nakon romana „Medaljon“ (2015.) svojim najnovijim romanom „Posljednji“ postaje svojevrsni glas rijetkih preživjelih hrvatskih ratnika, stradalnika i mučenika s križnih putova. Osim tematske iznimnosti, čar ovomu, kao i ranijem romanu, pruža dokumentaristička građa, njezino prikupljanje i istraživanje, ali i vjerodostojno umjetničko oblikovanje te građe, koja daje cjelovitiji uvid u sustav stradalništva, položaj žrtava, ali i njihovih krvnika. (...)“  Mato Kovačević, književnik i novinar

te su na predstavljanjima rekli:

Benjamin Tolić

Likovi u ovom romanu nisu plod mašte autorice, niti je radnja fikcija. Riječ je o stvarnim događajima od prije više od sedam desetljeća ispričanim kroz četiri životne priče - istaknuo je Tolić

Govoreći o određenim procesima u hrvatskom društvu i ulozi medija, Tolić se dotakao izraza "konzervativna revolucija" istaknuvši da je to u suprotnosti sa zdravom logikom.

- Konzervativizam je opcija zadržavanja postojećeg sustava vrijednosti a revolucija je promjena određenog sustava nasilnim putem. Nije mi poznato da je bilo kada u povijesti netko izvodio revoluciju kako bi zadržao postojeće stanje. To je naprosto oprečno zdravoj logici. Stoga je i lansiranje tog izraza u javni prostor obično bacanje prašine u oči, odnosno pokušaji zbunjivanja naroda - ocijenio je Tolić.

Kao primjer suprotan tim trendovima  naveo je dva romana Anite Martinac.

- Anita Martinac radi drugačije. Ona se svojim pisanim djelima bori za istinu čak i više nego je to ranije činila kao bojovnica u Hrvatskom vijeću obrane. Naprosto jer je prepoznala da je Domovinski rat završen prije dva desetljeća a da se ključna bitka danas vodi na području kulture. Autorica rasvjetljuje istinu s konca Drugog svjetskog rata bez da se priklanja nekoj strani ili bilo koga osuđuje. Kao dobra poznavateljica povijesti majstorskim perom Martinac je smjelo i otvoreno prikazala vjerodostojnu sliku prošlosti te kroz likove koje opisuje a koji su stvarni prikazuje i sve one znane i neznane junake i žrtve koje su stradale na koncu Drugog svjetskog rata - zaključio je Tolić.

Hloverka Novak Srzić nije krila svoje oduševljenje otkrićem Martinčeve kao rijetkog autora po temama koje obrađuje te bez imalo susprezanja rado je preporučila svojim kolegama novinarima cijeneći stil njenog pisanja.